Novi Početak

Konačno jedan lijeni vikend. Kiša i dalje ne prestaje padati. Glavna pitanja su nam šta jedemo, imamo li zadaće, koji ćemo film ili seriju gledati ili igricu igrati.
I dok jedni igraju igrice, ja sam konačno provela malo vremena u čitanju zabilježenog, prelistavajući stranice u kojima sam pisala sve ono što mi se je dešavalo par mjeseci unazad.

Bila sam obećala sebi da ću redovno pisati, jer me to smiruje, ali nisam uspjela na način kako sam željela. Pisala jesam, ali rečenica, dvije, samo da ne zaboravim trenutak, da ne zaboravim osjećaj. Ali ne ovdje.
Misli koje mi se pojave u trenutku, inače upišem u telefon, blokić ili svesku, zavisno šta je uz mene. Dobila sam divan rođendanski poklon “notebook”, koji me sam podsjeća svaki dan da “Iskoristim svoj dan”.
Međutim, lako je to reći, pa i napisati, ali sprovesti je malo teže. Nekada pomislim da mi je potreban malo veći fokus ili jedan duži, bezbrižni odmor, ali kako je sve stvar balansa, bilo je sjedi i piši. Skupi sve one zabilješke i napiši nešto.

Danima sam bila umorna. Mogla bih reći mjesecima. Ali nije to fizički umor. Fizički umor je zdrav i nekada bude tako sladak. Moj umor je bio od razočarenja, laži, prevara, obećanja, priča, ljudi…. Umor i od sebe same.
Medjutim, nije to bio ni psihički umor. Nikada mi čistije misli nisu bile, nikada jasniji ciljevi, nikada iskrenija prema sebi, drugima, svojim odlukama.

Jednostavno bila sam samo smorena. Smorili su me mjeseci poslije svih praznika. Svi napisani planovi, projekti, i oni zaključeni, a i novi započeti za koje nikakvo ushićenje nisam osjećala.

Kada dočekate neke godine, koje se opisuju zrelijim, ozbiljnijim, te od takvih približno sličnih sebi očekujete bar u pola istog, na žalost samo potvrdite sebi da se nalazite u društvu koje većinu čini gomila podobnih, nesposobnih, prevrtljivi, nepismenih, kratko rečeno ljudskih prikaza. U biti to vam je profil prikaza kratkoročnih gledišta i profita uz podršku tzv. “bitnih ljudi”.
Naravno da nas ima i onih koji se još uvijek bore i vjeruju, nije važno dali se radi o poslu, porodici, prijateljima, već koji u sebi nose ljudskost, ne kriju emocije, koji su direktni, jednostavni, bez “pakovanja s mašnom”, samo otvoreni, pristupačni ljudi.

Uvijek sam se smatrala sposobnom u bilo čemu što sam radila, a mnogo toga sam prošla u svome radnom vijeku. Tome mogu zahvaliti što sam često mijenjala poslove, tražila nove izazove, ali i finansije, što smatram da je to idelalan način da gradiš sebe, svoj potencijal, vjeru u sebe i svoje mogućnosti. Nikada se nisam pokajala radi toga, jer meni je svaka promjena bila novo osvježenje, novi izazov, nova vještina. O ovome ću svakako pisati, ali ne danas.

Danas sumiram sve svoje izazove i iskušenja kroz koja sam prošla od početka Nove godine. Ne mogu reći da me više išta može iznenaditi, oslabiti ili demoralisati, ali isto tako ne mogu reći ni da se neće desiti nešto, mislim da ćete me razumjeti.

U godinama iza sebe razvila sam osjećaj za koji jedno vrijeme nisam znala šta je, ili nisam htjela da znam, ali sam znala da mi je pokazatelj, neko moje ja koje nije u magli, za razliku od mene koja jesam bila. Onda sam vremenom prihvatila da je to intuicija koju svi imamo, samo je stvar da li smo spremni da je prigrlimo. Zatim sam razvila prijateljstvo s njom, usmjeravala me je, upozoravala da znam da li sam na pravom putu, a pri tome da ne izgubim ljudskost ili empatiju.

Većina nas je sigurno prolazila kroz laži, manipulacije, mobinge, mnoge tzv. “šuplje priče” ili obećanja, a da ishod svega bude jedno veliko ništa. Posebno mi žene, koje se same pokušavamo boriti i izboriti za nešto, neko svoje mjesto pod ovim nebom.
Vi muški mi ne zamjerite, pošto i vi čitate, shvatićete da je nama ipak malo teže, naše su borbe malo izazovnije.

Ne znam za vas, plačete li ili ne, ali ja sam sve te izazove preplakala. Dani su mi znali proći u ushićenju i rješavanju svega, ali i u padu, da ne znam šta i kako dalje. I padovi koliko god rijetki bili, uvijek su prekrivali sve ono postignuto, jednostavno svi rezultati samo iščeznu, nestanu u nekoj magli.

Znala sam plakati onako jer mi je muka od svega, znala sam plakati od bijesa, jer činilo mi se je da će mi biti lakše. Znala sam plakati od razočarenja, ali i sujete. A znala sam plakati i od sreće. Svo moje proživljavanje se je završavalo plakanjem. Nekada histeričnim, a nekada samo tiho, suzama koje su se spuštale niz obraze i kvasile rolku.

Moj bivši kolega je znao reći da plač ništa ne rješava. I to je tačno, ali meni je bilo u trenutku lakše.
Lakše mi je bilo da ostanem svoja ja, lakše da, kristalno jasno kažem nadređenima ne i da nisu u pravu, jasno bilo da svi u poslovanju imamo padove, neovisno svjesno ili ne, ali se dešavaju, jasno mi je bilo da ću klijente uvijek zaštititi i zajednički nalaziti rješenja, jer dio moga profita dolazi od njih, jasno da se dese greške, probiju rokovi, jasno da ne ovisi sve o pojedincu, lanci su tu u pitanju itd…. Jasno je i da većina prolazi izazove rada sa pojedincima koji nemaju znanja, ali njihov profit, koji je u većini više nego upitan, je taj koji presuđuje.

Medjutim, ovo je bilo moje prvo iskustvo u poslovanju gdje sam vrata poslodavcu zatvorila na ružan način. Imamo mi tu opisnu frazu, mada nije prikladno mjesto da je navodim, ali opis fraze nosi baš tu težinu i moje zadovoljstvo koje sam osjećala u datom trenutku. Bila sam mnogo ponosna na sebe. Prvi put da sam uživala u svakoj izrečenoj riječi ili rečenici. Prvi put da sam uživala u donešenim odlukama, prvi put da sam pojedince verbalno smjestila tamo gdje im je mjesto, neovisno na njihov položaj, status ili konto. Neki su se udostojili razgovarati, a neki su se sakrili iza malih uposlenika. Nimalo iznenađena na postojanje ljudskog smeća.

Znate da je ovo moje pisanje, moj blog, čisto moja priča, moje gledište, moja iskustva, nešto moje što volim. I nisam sve ovo gore napisano, pisala što vi ne znate ili niste doživjeli. Svi imamo izazove i iskušenja, stvar je što neko prije, neko kasnije, a neko nikada ne doživi ili ne prihvati. Sve je do nas, kako sami prihvatamo težine izazova, odluke, različite karaktere, ali i same sebe. Ali neizostavno pitanje koje moramo postaviti sebi da li vjerujemo u sebe, svoju snagu, znanje, volju, želje…

I u konačnici, prvi put sam zahvalna na svemu sto sam iskusila. Prvi put prihvatila da nije ništa slučajno. Prvi put da nisam osjetila strah, već olakšanje i ushićenje. Shvatila da ja mogu sama i to mnogo bolje. Napraviti priču, zdraviju, vjerodostojniju, pristupačniju svima, a da ja stojim iza nje sa onima koji vjeruju u mene i svim svojim borbama koje slijede.

I bilo je vrijeme …

Vaša S.