Dragi Djeda Mraze, Pišem ti pismo. Dugo sam se ljutila na tebe. Vidiš me. Mislila sam da si me zaboravio, jer sam već odavno velika “cura”, ali nisi.

Neko mi je nedavno rekao šta ti znaš, ti si odrasla na ptičijem mlijeku. Zamislila sam se. Bio je u pravu. Jesam, odrasla sam. Ali to su bila neka druga vremena, meni ljepša.

Često su me pitali kako mogu uvijek biti nasmijana, ljubazna, imati vremena za sve i svakoga, naći opravdanje za nečiju neljubaznost, nadmenost, istrpiti udarce i nastaviti dalje.

Sjedim, ispijam lagano čaj i gledam otvorene prozorčiće na desktopu svoga laptopa. Čitam svoje članke, vraćam se na odlomke, mijenjam i ostavljam ponovo nedovršeno. I ostavila sam. Ne mogu.

Mjesec januar volim prespavati. Ali bukvalno. Da nema obaveza koje se zovu posao, djeca i sve ono što čini jedan radni dan, ja bih se kao i medo sakrila, ali pod dekicu, čitala, pisala, gledala omiljene filmove i serije, naravno […]

Danima sam sjedila i pokušavala pisati. Bilo je tu pisanja, pa brisanja, pa opet pisanja o svojim fazama u periodu razvoda, ali i o periodu kada sam napravila par nepromišljenih poteza, koji su kasnije obilježili jedan duži period moga života […]

Dugo sam razmišljala odakle da krenem, kako i od čega da počnem. Misli su mi i dalje nakon dugo vremena u blagom rasulu, bijesu i ljutni na sebe koja se mješa sa tugom.