Dozvolite Sebi Sebe
“Važno je dopustiti nekim stvarima da odu, da nestanu. Pustiti ih i riješiti ih se. Ne očekujte da vam se vrate, da vam priznaju napore, otkriju da ste genijalac i shvate vašu ljubav. Zatvarajte krugove. Ne zbog ponosa ili oholosti, već zato što se to više ne uklapa u vaš život.”- Paulo Koeljo
Citat koji me je doslovno opisao. Radnja u kojoj sam bila čest sudionik, čistila ljude i situacije oko sebe i sigurno radnja koja će se nekada opet ponoviti, ali ne u mjeri kao ranije.
Kako se bliži kraj godine sumiram sve ono što je bila, što je donijela, ali i odnijela, te shvatam da sam, nakon skoro dvije decenije svoga života, naučila značenje riječi iscijeliti i šta čini faze iscjeljenja. Svi smo mi satkani od rana, kao i trauma koje nam često znaju krojiti puteve, a da nisu baš najbolji odabir. Svi mi to procesuiramo na način koji znamo ili pak u hodu učimo. Ali nisam sigurna da smo svi svjesni koliko je to zaista veliki posao, posao iscijeliti sebe, prevazići sve bolne trenutke, a pri tome ne zatvarati oči i dušu. Prva ja. Mnogo toga sam znala gurati pod tepih, nadajući se da će tako nestati, a opet svjesna bila da neće. I tako se konstantno borila sa samom sobom i svojim demonima. Zašto demonima? Jer oni to i jesu bili. Utišavali su me, sputavali me, crpili mi snagu i energiju, crpili su mi sve resurse, a ja sam to nesvjesno hranila, dopuštala i tako se gasila.
Dugo mi je trebalo da se dozovem, presaberem, da prihvatim greške, te ih shvatim kao niz životnih lekcija i nastavim dalje. Strahove sam izlijčila ranije. Naučila da su oni samo nepotreban osjećaj koji ti krade trenutke.
Prije dvije godine sam pokrenula ovaj blog i onako puna entuzijazma ušla u priču koja je u mojoj glavi imala veliku eksploziju dešavanja. Eksplozija se je desila, ali ne dešavanja, već eksplozija svih onih godina unazad koje su me gušile, a ja smatrala da to tako treba da bude. Da sam kriva za ovo ili ono, da plaćam ovo ili ono, da sam nešto….., a u biti nije bilo ništa. Bilo je jedino što sam si dozvolila “udarce” i čekanja koja nisu ničemu vodila. I tako pustila svojih 15 godina života da ode niz rijeku. Taj bijes i tugu koju sam osjetila sa početkom pisanja svoga bloga i sumiranja svih tekstova, misli, zapisanih rečenica razbacanih po rokovnicima, sveskama je eksplodiralo u meni i sve što je bilo gurano pod tepih isplivalo je na površinu. I tada sam prihvatila da nisam ok, da mi nije do smijeha, a smijem se, da nije sve uredu i da će sve proći tako što ću samo izgovoriti i da će nestati sve kao rukom odnešeno. I da mi je dosta svakodnevnih maski koje su postale moja dnevna rutina.
Povremeno sam pisala o stvarima koje su me održvale i koje nisu dozvolile da umrem u sebi. Stvari koje su polako budile onu staru Sabrinu koja je uvijek živjela 1000 na sat, ostvarivala neostvarljivo, koja se je glasno smijala, otvoreno pokazivala emocije, koja je znala šta želi i koja nije posustajala. Sa tim buđenjem sam shvatila i da je mnogo drugačije kada imate 30, pa i 40, ali kada vam je 50 i na pragu ste novog početka, to već predstavlja ozbiljan izazov. Sada sam zrelija, svjesnija svih iskustava od kojih su neka relativno još svježa, neka možda neće nikada ni proći, ali to je život, prihvatite i nastavite ići dalje. Često znam reći ne vraćam se u minus (mislim na godine), već idem u plus i godine lete. Ne čekaju. One jesu brojka, ali neosjetno lete i kada se okrenete jedino što možete vidjeti jeste šta ste napravili, a šta ne.
Ovo je bila moja godina osjetnog iscjeljenja. Ima tu još posla, ali prvenstveno sam upoznala sebe i priznala samoj sebi sve i prihvatila. Bijes i krivica je nestala. Tuge ima još. Prihvatila sam da su svi moji izbori bili ono najbolje što sam u datim trenucima pravila. Činila sam sve da se kako ja, tako i oko mene svi dobro osjećaju. Često nisam uspijevala, ali me je to učilo da nije stid tražiti savjet, pomoć, poslušati nekoga ko zna bolje od mene. I tako je krenulo. Sada znam da su mnogi moji izbori mogli biti drugačiji, ali vrijeme ne mogu vratiti. Ostavila sam prošlost prošlosti. Nešto kao lijepa sjećanja, a nešto kao lekcije.
Ne mogu se pohvaliti da sam brzo savladala prepreke, prešla preko “udaraca” i na kraju zavolila sebe. Sporo je to išlo, mnogo frustracija i prisutnog bijesa, boli, tuge koji su izvirali iz svih mojih pora. Mnogo je sve to bilo smarajuće i nije da nisam htjela odustati. Mnogo puta. Ali uvijek sam znala da to nije moj odabir i da imam najmanje tri razloga da nastavim dalje. I išla sam, kao što idem i sada. Odustajanja nema. I kada se čini da nema izlaza, izbora ili nešto treće, četvrto, na desetom ćete se naći. Tada shvatite da sve može, ali i da za sve postoji pravo vrijeme.
Znala sam uvijek da bez napora, padova nema uspona, bez “udaraca” nema snage. Vremenom sam naučila da je to sasvim u redu i da sa takvim iskustvima nisi manje čovjek. Čovjek si uvijek, samo je na nama da izaberemo da li smo čovjek ili nečovjek, da li u sebi nosimo ljubav ili zlo. Svi ostali parametri su nevažni. Ja sam uvijek birala ljubav i to će uvijek biti moj izbor.
Naučila sam da je osnov da volimo sebe i da odatle kreće sve ostalo. Ako ne znate kako, naučite, jer čitav život je učenje. Čitajte, pitajte, tražite pomoć, ali ne odustajte od sebe, vjerujte sebi. Jer niko se neće zauzeti za vas, do vas samih. Uđite u najmračnije kutove svoga bića, pričajte s njim, liječite ga, nasmijte mu se, isplačite se zajedno i krenite dalje. I ne zatvarajte se, budite prisutni.
Ljubav prema sebi je jako bitno učenje o kojem nas ne uče. Valjda se to podrazumijeva, a nije baš tako. I to nije nešto sebično, to je samo naš odraz koji dajemo drugima i tako zajedno rastemo i osjećamo.
Zato dozvolite sebi sebe, dozvolite sebi da se volite.
Vaša S.