Iz ugla jednog malog posmatrača
Sjedim, ispijam lagano čaj i gledam otvorene prozorčiće na desktopu svoga laptopa. Čitam svoje članke, vraćam se na odlomke, mijenjam i ostavljam ponovo nedovršeno. I ostavila sam. Ne mogu.
Jednostavno danima sam u nekom drugom moodu i koliko god da se trudim da ne razmišljam, ne mogu, a da ne pomislim na trenutnu situaciju i sva zbivanja koja su se bukvalno sručila preko noći.
Ne mogu ostati ravnodušna, nezainteresirana. U meni se smjenjuju bijes, tuga, strah, pa se pojavi tračak nade, ali vrlo brzo iščezne poput čestice, nestane. I pojave se slike od prije par godina i retrospektiva proživljenog rata, zvuka sirena, rafalne paljbe, odjek ispaljenih granata…… Ko nije čuo zavijanja svih tih pamova, patova, neka mi ne zamjere poznavaoci oružja, ali meni je to sve isto, samo se razlikuje u intenzitetu zvuka, ne može ni shvatiti, ni razumjeti što je i opravdano.
Imala sam 20 godina kada su počela ratna dejstva na tadašnjem Balkanu. Ne znam da li sam tada bila svjesna ozbiljnosti situacije koja se je dešavala oko nas, jer to su sasvim druge vrste emocija. Od blagog ushićenja, do straha koji ti oduzima dah. Bila sam izbjeglica u rođenom gradu. Sjećam se dana kada nas je tetka, mamina sestra, brata i mene povela za rukice i izvela s Ilidže. Bio je divan, majski dan, miris proljeća u zraku, velika frekvencija ljudi na terminalu, ja tada nisam vidjela ništa posebno, ali moja tetka sigurno jeste. Sjećam se ulaska u tramvaj, jer su se morale proći nekakve kontrole i poslije toga se ne sjećam više ničega. Ne sjećam se uopšte kako smo stigli do mojih rođaka na Breku. Dan poslije su stigli moji roditelji, na kafu i ostali. Danima su se se pokušavali vratiti kući, ali bezuspješno. I hvala Bogu na tome. Tada su ostali bez svega, sve što su bili stekli u više od dvije decenije zajedničkog života je nestalo. Drugi su uživali u tome. Ali bili su živi i to je bilo najvažnije.
Ta prva ratna godina je godina u kojoj ti ništa nije jasno, u kojoj se kriješ u podrumima, atomskim skloništima, nosiš odjeću od svojih rodjaka, jedete zajedno, smijete se i osjećaš se kao da si na nekom kratkom raspustu i čekaš da se kući vratiš. Ipak, nakon izvjesnog vremena shvatiš ozbiljnost situacije i nastojiš se smiriti i biti dobro. Biti dobro svojim roditeljima, jer ta briga u očima, koju sam tada vidjela, bio je prikriveni strah od nepoznatog.
Ja sam, u biti bila dobro dijete, mada te ’92 nisam bila dijete, ali nisam bila ni mnogo više od toga. U tom periodu sam imala čudnih, ludih ideja, od odlaska na prvu liniju s rođacima, do dogovaranja kako da odem bar po auto i par stvari kući na Ilidžu, pa do samog napuštanja zemlje. Naravno, nije se ništa od toga desilo. U međuvremenu se naučilo živjeti u mraku, bez struje, ubrzo i vode, hrane, sa lunch paketima u tuđim domovima….
Ali za mene je ta ’92 godina bila prekretnica i ulazak u novo životno razdoblje. Postala sam mama po prvi put. Tada sam sebi rodila najbolju prijateljicu, a da toga nisam bila ni svjesna.
Bilo je mnogo planova za tu godinu, od udaje, pa do putovanja, učenja, uređivanja zajedničkog doma, ali rat nije bio nikako u planu. Udala se jesam nekada na ljeto. U tuđoj vjenčanici. Nasmijana i sada sa sigurnošću mogu reći nesvjesna mnogih tadašnjih dešavanja. Sjećam se da je uoči dana vjenčanja, noć prije pala kiša granata na Sarajevo i da nismo ni znali da li će se uopšte moći sići do opštine, jer noći su nosile jednu težinu granatiranja, a dan drugu sa dodatkom snajpera. A opština je bila na nišanu snajpera. Ipak, vjenčanje se je desilo, bio je izmišljen, sunčan i miran dan. Bilo je druženja, smijeha, ali i plača, one suze radosnice sa dozom tuge, jer sada si na novom putu, putu stvaranja svoje porodice, života uopšte.
Te ’92 u novembru sam rodila svoju kćerku. Znam da sam stigla na DIP, tadašnje porodilište, rano ujutro, a nekada kasno uveče sam donijela na svijet prekranu djevojčicu bijele puti, sa gustom crnom kosom i ljubičastim očima. Bila je to moja Elizabeth Taylor. Bilo je to malo stvorenje o kojem sam se trebala brinuti, a da nisam bila naučila ni o sebi da se brinem kako treba. Sjećam se i da sam ubrzo stigla kući, dom u kojem sam tada boravila i sjećam se da je jutro poslije donijelo famoznih -19 stepeni. A bio je rat i cijepali smo drva…
Ipak, meni su te ratne godine donijele divna prijateljstva, druženja kojih sada nemamo, noći i noći provedenih uz kandilo, igrajući remija, slušajući radio, smijući se i plačući zajedno. Ko ne zna, kandila su bila svijeće koje smo pravili sa uljem u teglici i fitiljem, a radio smo slušali preko žice, mi nismo krali struju, ali su drugi krali od nas. I neka su, to su bile male slatke sitnice, koje su tada činile život ljepšim. Svi smo sve dijelili, drva, vodu, šoljicu šećera, kocku čokolade…, pravu kafu. I molili se …. Mnogi su preživjeli, mnogi nisu. Mnogi su trajno napustili svoja ognjišta i stvorili svoje živote daleko od svojih najmilijih. Vremenom se je ta barijera odvojenosti ublažila tehničkim pomagalima koja su nam omogućila da se gledamo i pričamo. Da dijelimo sretne i one manje sretne trenutke dok se ne vidimo…. Ali traume su ostale, nekome duboko u srcu, gubitkom svojih najdražih, nekom napuštajući svoj dom, a mnogima, pa i meni slušajući zvuk sirene …
Ratovi su uvijek bili besmisleni i nepotrebni. Dešavali su se i dešavaju radi zadovoljavanja sujete, hranjenje ega pojedinca, čije razmišljanje graničimo od genijalnosti do potpunog imbeciliteta. Vizija bolesnog uma, koji koordinira iz ugodnog ambijenta, dok sva ta mladost, leti raštrkano, obavijena maglom, ne shvatajući čemu sve to. Ali tako je naredjeno i ide se negdje, a u konačnici, i kada dodje tu negdje, biće nebitan, jer drugi će se kititi njegovim uspjesima i pobjedama. A on, taj mladić, sin, brat, otac, biće sretan što je živ. I mogla bih ja mnogo toga napisati, naglas reći, ali kome. Mogu se moliti i nadati se kao velika većina nas brzom kraju, o žrtvama i tuzi je neumjesno bilo sta reći, jer ko nije osjetio, ne može suditi.
Jedno kratko viđenje rata iz ugla malog posmatrača, kojeg duša boli za svim tim razdvojenim porodicama, egzodusom u nepoznato, ali se nada u bolje sutra.
Vaša S.
