Moj prvi tekst nema naslov

Dugo sam razmišljala odakle da krenem, kako i od čega da počnem. Misli su mi i dalje nakon dugo vremena u blagom rasulu, bijesu i ljutni na sebe koja se mješa sa tugom.

Nisam neko ko je nestabilan niti mislim da mi u ovom trenutku treba neka stručna pomoć, ali ako se sjetim perioda unazad nekoliko godina, budem jako ljuta na sebe.

Kad mi se strasti malo smire, mozak ne podsjeća uvijek na isto već lagano gura dalje, rekla bih da trezvenije i razmišljam. Činjenica je da je to samo trenutno stanje, moj mozak je navikao da radi u neredu i totalnom rasulu jer sam tad najizdržljivija, ali je to režim koji me umorio i umara još uvijek. Isto tako, svjesni smo svi koliko god da nas umara, život ide i moramo ga uzeti čvrsto u svoje ruke i misliti na sebe. Ja na sebe nisam mislila. Sebe sam izbrisala a da toga nisam bila ni svjesna. Nisam razmišljala o tome da život prolazi pored mene. Ja sam samo klizila, ne živeći ga i ne uzimajući ono najbolje od njega jer sam smatrala da je ovo što imam dovoljno. Da ne trebam i ne zaslužujem više. A ako ćemo iskreno, imala sam, živjela sam i znala sam za puno bolje.

I onda jedan dan, probudim se u novom prostoru. Budim se i oči sklapam u novom krevetu. Shvatam da sam ponovo na početku, ni sama ne znam kojem po redu. I muk. Panika, strah, anksioznost. Stres, koji je inače uzrok svega nije bio u mom slučaju. Znam, jer ja sa stresom živim godinama. Nosim se sa njim i gutam ga.

Dok ovo pišem, na pamet mi pada jedan momenat od prije petnaest godina. Tada se desio početak mog kraja i početak jednog perioda koji me je dobro naučio šta je prijateljstvo, ko su prijatelji, šta je porodica, šta i ko sam ja uopšte. Tog momenta nisam naučila sve navedeno, ali godinama kasnije taj momenat me podsjećao na sve, ukoliko nekad zaboravim. To je bilo moje predinfraktno stanje kojeg se sjećam kako zbog toga što sam završila u bolnici, tako i zbog toga što su mi moja djeca rekla da izgledam kao ” Onaj iz filma Vrisak ” što me nasmije i dan danas. Prošlo je to stanje. Prošla je ta panika i strah. Izgubila sam u trenutku posao, krov nad glavom, porodica mi se raspala. Probudila sam se u bunilu, svjesna da moram nastaviti dalje ali iskreno, nisam znala kako.  Nekad ću se vratiti na ovu temu. Bolno je to i dalje za mene.

Ali, hajmo o novom prostoru, krevetu, mjestu gdje ponovo krećem ispočetka ali ovaj put starija i mnogo umornija od svega, posebno od laži. I dalje sam ja uplašena. Maštam i imam svoje želje, planove. Uzmem papir i olovku i pišem. Krenem od onog osnovnog ka težem. Pa obrišem, pa pišem opet. Pa se rasplačem. More suza sam prolila, onih od kojih vas vaša utroba boli. To je vapaj za buđenjem i pogledom u realnost koja je moja ali je grozna. Neizvjesnost, strah, panika koju sam već preživljavala, ali ovog puta je drugačija. Prije svega zato jer sam svjesna svojih godina, propuštenih prilika i hiljade pitanja. Pitanja na koja nisam i nemam odgovor.

Svjesna sam ja da nisam sama u ovome. Svaka od nas ima svoje faze. Plača, smijeha, frustracija. Proživljavam ih jako često ali ovog puta to ne želim. Puna sam planova, ideja koje se nadovezuju jedna na drugu.  Trebam i želim da ih realizujem. I evo me tu sam. Sa svojim pričama, padovima, usponima, plakanjem i osmijehom.

Nije jednostavno ogoliti dušu, ali je neprocjenjivo sebi priznati sve životne greške i radovati se novom danu koji da se ne lažemo, ponekad zna biti sve osim dobar.

Do čitanja,

Vaša S.