Moj svijet pedesetih
U stvarnosti kada spomenete brojku pedeset zaista zvuči mnogo. Mnogo svega. Pari cipela, torbi, briga u glavi, ali kada pomenete 50 godina, e to je sasvim druga era, čini vam se, završeno sve. Nekako je sve oronulo, retro, sve se doima istrošeno, ispijeno. Žene nakon tridesetpete godine su ponekad već otpisane..
Pogledaš okolo i sve su to u većini slučajeva, umorna lica, podočnjaci do ispod nosa, kesice na obrazima, kosa najčešće svezana, nerijetko i prljava. Mogla bih nabrajati do sutra, ali vjerovatno ne bih sve ni nabrojala. Opet, ima i ona druga strana koja je ispeglana, da ne kažem dorađena, podignuta, ovdje, ondje.. i budimo poštene, ma izgleda sve to odlično. Ukoliko se zaustavite na vrijeme, naravno. Istina, svaka od nas bi sigurno htjela isto ili slično, ali ponekad ne možemo sve. Ne znamo kako će to sve na nama izgledati za pet ili deset godina..
Uvijek sam imala želju pisati o nama ženama kada pređemo tih famoznih 40+ godina, ali nisam stigla od drugih životnih okolnosti, bolje rečeno udaraca kojih je bilo i previše. Ali evo me sada sa 50 napunjenih godina i sa svim tim udarcima koji su većinom ostali iza mene. Iskrena da budem, svi udarci koje sam preživjela izrodili su jedan pupoljak. Čuj pupoljak, postoji li on u ovim godinama? Naravno! Pa i ruže ostare, ali kada procvjetaju opet, budu sve ljepše i ljepše…
Ja sam vam taj pupoljak, koji se probudio jedno jutro i sam sa sobom porazgovarao i sam sebi rekao ma daj, možeš ti to! Piši, istresi sve na papir, otvori dušu. Neko će ti se smijati, omalovažavati te, jer to je normalno, ali nekome će pomoći, bar na trenutak da se osjeća lijepo dok čita.
Ja nemam namjeru pokretati i stati, imam namjeru moje i životne situacija žena oko mene pretočiti u priče iz kojih ćemo zajedno učiti, pomagati jedne drugima, biti tu, jer nismo mi “stare”, mi smo samo malo umorne, velika većina nas. Od udaraca koji se nisu baš morali desiti, ali smo ih same birale i pustile. Ali, ako se malo pomjerite, kao što sam to učinila ja, samo možete vidjeti da se sve može isto kao i sa dvadeset, ali sada je to mnogo ljepše, jer smo zrelije, svaka od nas nosi svoj teret, možemo to nazvati teretom, koji samo mi znamo kakav je u suštini.
E to je bogatstvo godina koje nose obilje iskustava, a osjećamo se kao da smo na početku. Ja jesam, za vas ne znam, ali ja sam na još jednom totalnom početku i imam blago “ludilo” u glavi, jer prevazišla sam ono da li mogu ili kako ću ja to ili sta će mahala reći. Uvijek će se naći neko ko će komentarisati šta i na koji način smo uradili. Ali, ukoliko radimo nešto iskreno i za svoju dušu, šta god da kažu bit će nevažno jer ovdje sam ja važna sebi, vi same sebi. Nije bitno da li smo umorne, bijesne, tužne, slomljene, voljene ili ne, mi smo na ovoj prekretnici kada imamo mnogo toga za ponuditi i pokazati.
Zašto se ne otisnuti i uhvatiti kormilo u svoje ruke i uživati na putovanju samo za nas i naših 50+ ? Ja krećem.
Pozivam i sve vas. Idemo lagano, korak po korak pa gdje nas naše noge koje stoje čvrsto na zemlji odnesu..
Vaša Sabrina..
