Moja Djeca

Oduvijek sam maštala da imam fudbalski tim. Ne mislim na pravi, već na broj djece. Maštala sam da ih “potrpam”u neki ludilo veliki automobil i put novih izazova.

Nisam izmaštala fudbalski tim djece, ali ipak sam izmaštala djecu i to nevjerovatnu djecu.

Rano sam postala majka. Da li je to dobro ili ne kasnije sami shvatimo. Mladost ima svoje prednosti. Pun si entuzijazma, maštaš, u hodu učiš šta i kako treba, lagano kliziši i u neka doba ti postaneš više nego odličan roditelj.

Svoju kćerku sam rodila u ratnim godinama. Bio je sami početak, prva ratna zima i famoznih -19 stepeni, i rat koji je bio daleko od smislenog, kao i svi ratovi.  Imala sam 21 godinu.  Koliko god da sam bila nezrela, uplašena, što sigurno i jesam bila u ono vrijeme, onaj trenutak kada sam ugledala to malo biće sve je nestalo. To je bila moja Elizabeth Taylor, bijela put, ljubičaste oči. Nemate pojma koliko je bilo moje razočarenje kada sam saznala da se to mijenja. 

Ipak, te ratne godine su mi bile jedne od ljepših u životu. Postala sam majka i uživala sam u spoznaji kako je to biti. Možda sam se u to vrijeme igrala, ali sam bila jako svjesna svih dešavanja i strahova koje sam duboko u sebi potiskivala.

Često pomislim da li bi bilo pametnije da sam tada otišla i započela život daleko negdje, kao i mnogi.  Nije da se nisam pakovala, tri puta sam ponavljala radnje, ali i tri puta sam se vraćala s tada poznate piste. Ko zna sta bi bilo da je bilo…..

Ubrzo poslije rata rodila sam starijeg sina. Sušta suprotnost kćerki. Ona temperamentna, blago rečeno divlja, svojeglava, a on tih. Ista karakterna osobina tvrdoglavi. A Bože moj, nisu ni mogli bolje kada im je i sama mama tvrdoglava. Sve svojom glavom kroz zid i mnogo težim putem. Dok pišem sada ovo razmišljam da, u konačnici i nije bio loš taj teži put. Odrasli su u izuzetne osobe, samostalne i što je najbitnije slijede svoje snove. A nije im bilo jednostavno. Kada im je trebao najveći oslonac u životu, tada im je mama imala najveći pad, iskusila najžešće životne lekcije. Ali ipak sam uspijevala biti uz njih, uspijevala s njima proživljavati i preživljavati sve što je vrijeme njihovog odrastanja donosilo. Uspijevala s njima dijeliti sve priče, sve što ih tišti, raduje, znala i ono što ne bih voljela da znam, ali je mnogo bolje bilo da znam. Preživljavala neprospavane noći čekajući ih iz noćnih izlazaka, prateći ih, provjeravajući ih…. A vremena u kojima su oni odrastali bila su mnogo bolja nego ova današnja, virtualna, sa totalno iskrivljenim vrijednostima.

E u ovim današnjim vremenima odrasta moj mladji sin. Naša velika beba. Velika razlika u godinama koje sam se bojala. Tu njihovu ljubav nikada neću moći opisati riječima, jer je nemoguće. Nema tih riječi. To samo gledate i osjetite. Ljubav na koju su i pojedini bliski izuzetno ljubomorni, ali mi smo je sačuvali i njegujemo je. Moje je jedino da se nadam da će je uvijek njegovati i ostati vjerni sebi i kada mene više ne bude bilo.

Koliko god mi je Bog dao životnih lekcija da naučim, toliko me je pripazio kroz djecu. Odrastanjem oni su postali moji najveći prijatelji, ostvarenje svih želja. A to vam nijedan uspjeh ne može prirediti. Bar meni ne.

Možda bih ja prošla mnogo ljepše u životu, mirnije, da sam bila POSLUŠNA, gdje ne bih bila ja. U jednom periodu sam i pokušala, period u kojem sam bila najnesretnija osoba na svijetu. Najveće ponore sam tada doživjela i preživjela. Valjda sam u tom trenutku toliku želju imala za porodicom i zajedništvom da su se aktivirali svi moji strahovi na neuspjehe, koji su me u konačnici i uništili.

Ali, da se ja vratim na ljepši dio ove priče. Da me sada upitate da li sam planirala djecu,  odgovor je da jesam, ali nikada kada su se dešavala. Znam sigurno da nije bilo rata i ratnih dešavanja, vjerovatno se ne bih tada ni udala. Planirala jesam, ali vremenom su se pojavile nespojive razlike i dovele do kraja te priče. Ipak iz te priče najljepši dio su bila djeca, koja su kasnije ispunila moj život, a i dalje ga ispunjavaju.

Kroz njihovo odrastanje i sazrijevanje i ja sam odrastala, učila o životu, uspinjala se i padala, primala udarce i noževe u ledja, bila lagana i varana, ali opet išla i gledala naprijed. Mukotrpan je to bio posao, jako često sam osjećala da umirem, pa najednom oživljavam i tako se vrtila u začaranom krugu.

Mnogo sam se bila umorila. 

Kada pogledam unazad i prisjetim se svih životnih faza i dalje mi je porodica na prvom mjestu, odrasla sam u takvom okruženju i jednostavno to nosim u sebi. 

Moja jedina mana je bila što nisam imala tu sreću u izborima svojih životnih partnera, valjda sam bila prejaka za njih. Ne mislim na status, karijeru, to me ni danas ne interesuje, već na ljudskost, uvijek sam bila prvo čovjek, a takvih nas je malo. 

Kako god, ja sam ipak jako, jako sretna majka. Ispunila mi se je najveća želja, imam ono što sam oduvijek sanjala, prijatelje u svojoj djeci. Uvijek su mi čuvali ledja i davali energije, za koje nisu ni svjesni bili, ali ni ja u nekim trenucima. Danas me čine izuzetno ponosnom kroz sve svoje uspjehe, bezuslovnu podršku i razumijevanje, kroz zajedničke trenutke, telefonske razgovore jer dvoje od njih žive vani. Postali su odgovorni odrasli ljudi, svjesni životnih iskušenja, ali i mogućnosti i polako, ali sigurno ostvaruju svoje snove kroz poslove koje vole.

Njihova ljubav, briga, jačina zagrljaja je meni nemjeriva i želim samo da što duže trajemo.

Vaša S.