Moji strahovi

Danima sam sjedila i pokušavala pisati. Bilo je tu pisanja, pa brisanja, pa opet pisanja o svojim fazama u periodu razvoda, ali i o periodu kada sam napravila par nepromišljenih poteza, koji su kasnije obilježili jedan duži period moga života i pokazali mi kako sam u mnogim životnim fazama najčešće bila prepuštena sama sebi.

Bilo je dana kada bih u dahu napisala dio, ponesena emocijama, nekom sjetom, pa obrišem i tako u nedogled.

Danas sam ponovo nakon dužeg perioda sjela pisati, ali ne o ovim temama već o strahu, strahu od života i kako te strah nosi, a da nisi ni svjestan toga. Jer taj moj strah je bio uzročnik svih mojih pogrešnih procjena, izbora i od njega je sve počelo.

Znam da nisam sama u ovome, nisam jedina koja ima strahove i nosi se s njima. To nam je postala svakodnevnica jer žvimo previše brzo i sve nam se pretvorilo u materijalnu trku, imati sve što nam treba, ali imati i ono što uopše ne trebamo. Jednostavno, pretvorili smo se u robove materijalnog i izgubili onu notu empatije koja nas čini ljudima. Ovo pišem za sebe, ali ne sumnjam da ima i vas, koji se osjećate isto. Sama sam postala rob materijalnog, dokazivanja da ja to mogu i da ja to trebam. Zaboravila sam da sam samo obično ljudsko biće koje ne može samo opstati, jer nismo tako stvoreni. Ali, ja sam se uvijek smatrala samom i da mogu sve sama, jer živjela sam tako, tako sam izabrala. Borila sam se sama, stvarala, padala, pa se dizala i tako u krug, dok nisam u jednom trenutku baš pala. Medjutim, tada to nisam tako osjećala, u svoj toj borbi izgubila sam se, kompas mi je poludio, postala sam u jednom trenutku čak i ohola. Možda zvuči grubo, ali zaista sam bila takva, puna neke hladnoće i neobzira. A u biti, daleko sam od toga. Bole me tudje brige, gubici, boli me nepravda, prevare, boli me tuga mojih najbližih, bole me riječi, posebno one koje nose neistine. Sva ta bol je bila potisnuta negdje duboko u meni i u jednom trenutku je samo eskalirala i ja sam pukla. Gušila sam se u svojoj nemoći, a u stvari gušila sam se u svojim strahovima. Napisala sam najgori scenarij, pravila najgore greške koje su me vukle na dno, a sve pokušavajući i misleći kako radim pravu stvar. A nisam. Samo sam ustvari klizila kroz život, onako nesvjesno dozvolila životu da prolazi pored mene.

Jedno jutro sam se probudila i shvatila da tonem. Da gubim velike egzistencijalne stvari. Nešto za šta sam se borila, počelo je nestajati. Krenulo je od doma, porodice, pa do poslova, i u konačnici do ljudi oko mene. Tada sam shvatila da nisam imala ni prijatelja. Ostali su uz mene samo moji najbliži. Hvala im na tome. Nisu digli ruke od mene.

Moj strah me je uhvatio nespremnu, preko noći. A ko je uopšte i spreman na strah ili gubitke?

Mnoge stvari se nisu mogle popraviti i morala sam krenuti dalje, prihvatiti to. To je bio početak kraja, raspadanja moje porodice. Ono što mi je najsvetije bilo, ja sam uprskala. Djeca su otišla svojim očevima, a ja kod roditelja. Naravno da su dolazili i kod mene, ali to više nismo bili mi. Uništila sam im djetinjstvo, mir, njihov spokoj i prepustila sam ih drugima, desilo se ono čega sam se uvijek plašila, da ja kao majka ne pogriješim. I pogriješila sam. Totalno podbacila. Pomakla sam ih iz njihovog toplog doma, kreveta, odvela od njihovih drugova i drugarica, spakovala njihove igračke i sve je postalo drugačije. Nismo više imali svoje bezbrižne noći, zagrljaje, svađe, ljutnje, kupovine, putovanja. Nismo više imali ništa. I opet strah. Bila sam toliko nemoćna, jadna, beskrajno tužna i otpisana. I vječno u strahu koji je samo potkrepljivao taj osjećaj izgubljenosti. I trajalo je to jako dugo, više od decenije.

Možda bi se stvari mijenjale i ranije, da ja nisam dozvolila da me panika i strah obuzmu i vode sve te godine. Ta nesigurnost, omalovažavanje same sebe me je samo vuklo u crnilo iz kojeg u jednom trenutku nisam vidjela izlaz, jer ga više nije ni bilo. Znala sam da sam jaka i da mogu sve prevazići, ali tada nisam znala da bi mi bilo lakše da sam razgovarala, podijelila svoje strahove. Sigurna sam da bi bilo sve drugačije, ali izborima birate svoj put. Ja sam tada bila izabrala mnogo teži i neizvjesniji.

Često se prisjetim tog perioda, koji boli i dan danas. Mnogo se je toga promijenilo od tada. Prvo ja, pa svi oko mene.

Svjesna sam da se svi mi plašimo i to je sasvim u redu. Svjesna sam da nisam jedina koja se zatvori u kuću, isključi telefon, ponekad preplačem pola dana, a nerijetko i dan, dva , tri… Znalo je potrajati. Znała sam poželjeti i da nestanem, da se sakrijem od sviju, svega, da odselim, bilo što, samo da me nema. Medjutim život ne čeka, ne možete ga zaustaviti, svaki put nam pokuca na sva vrata i podsjeti na odgovornosti.

Normalno je da imamo strahove, ali one zdrave. Takvi strahovi nas jačaju, čine nas boljim osobama, bude u nama one lijepe osobine, pune ljubavi, suosjećanja. Medjutim, živimo u takvom okruženu gdje svoje strahove vješto krijemo, potiskujemo, jer to su slabosti, a slabosti su priznati strah, strah od gubitka, poraza, strah od života. Slabost je potražiti pomoć, jer vjerujte tada nam treba najveća pomoć. Nisam prihvatala da nešto ne mogu ili ne znam, nisam prihvatala mogućnost da ja griješim. Ne, prihvatanje pomoći je za mene bila slabost, jer slabost je za slabiće, kukavice. A to uopše nije bilo tačno. Hrabrost je suočiti se sa svojim strahovima i greškama. Hrabrost je reći da nemaš, ne možes u trenutku, da ne znaš kako dalje…. Najlakše je ići tvrdoglavo glavom kroz zid, gdje te u konačnici jedan od tih nevidljivih zidova obori i zarobi.

Ipak, kada se osvrnem u to sivilo ne mogu, a da se ne prisjetim i lijepih trenutaka, kojih je itekako bilo. Nisam ih onda tako doživljavala, ali sada znam da su ipak postojali. Oni su me vjerovatno i sačuvali. U svoj svojoj borbi sačuvala sam svoju djecu, našu ljubav i toplinu koju imamo jedno za drugo. Imali smo svojih zajedničkih trenutaka, smijeha, druženja. Odrasli su u divne ljude, svjesni sebe, života i svojih odgovornosti. Nije im bilo jednostavno, nije ni danas. Ali kao i svima nama. Svi mi sami pišemo svoju priču života, borimo se za svoje mjesto, neko uspije, neko ne, ali poenta je ne odustajati. Ja sam sama sebi primjer. Nisam odustala, imala sam mnogo iskušenja i još me čekaju mnoga nezavršena i nadam se nova, ljepša. Imam mnogo planova i mnogo radovanja onome što mi dolazi u susret.

Svjesna sam da će biti još suza, neprospavanih noći, da će biti izazova, ali to i jeste život. Uči nas da se nosimo sa tim izazovima, budemo jači, snažniji, budemo svoji i u konačnici da nas ne bude stid priznati da nešto ne znamo ili ne možemo. Možemo sve, ali nekada ipak trebamo zatražiti pomoć. Jer tražiti pomoć čini nas hrabrijim, odvažnijim, usudjujemo se biti svjesni sebe i svojih sposobnosti. I nikada ne smijemo izgubiti samopoštovanje. Neka vam budem ja promjer tome, bila sam ga izgubila vise od jedne decenije. Vratila se jesam, ali vrijeme ne mogu vratiti.

Ali tu sam, preživjela sam i krenula dalje. I na dobrom sam putu.

Vaša S.