Mojih Prvih Pedeset

Svi imamo svoje životne priče, periode gdje smo sijali, žarili, palili, gubili, padali, pa se dizali, i opet u krug, ali najbitnije je da nismo odustajali. Neko je te puteve prolazio lakše, neko teže, ali svako je birao ono što je smatrao da je najbolje za njega.

Danima sam u nekoj “mashini”, trčim tamo, trčim vamo, jedan projekat, drugi, treći… planovi za peti, deseti, namaštavam, a u biti sam u takvom behutu. Samo bih uživala u suncu, slanoj vodi, aperolu, dobroj klopi uz vino i čvrstom muškom zagrljaju. Ruku na srce, ovaj opisani behut je tu za koji dan, bez muškog zagrljaja, ali ko zna…

E kako sam u svoj toj svojoj “mashini”, a koja je realno nepotrebna, osim što je jedan od nametnutih trendova, natjerala sam se na izlazak s par prijatelja koji definitivo nisu digli ruke od mene i moje socijalne nezainteresovanosti. Bilo je tu svega, ono kako kažu ića, pića, lijepih žena, muškaraca baš nisam ni vidjela, ne zamjerite, vjerovatno nije pravo mjesto, ili su moji standardi nerealni, ali je svakako bilo mjesto za dobru priču, klopu i laganu pjesmu. I kako to i biva, nakon treće flaše vine, a možda i pete, jezik se raspetlja, prljavština se baci na sto i oplete se po svemu. Ovo po svemu mislim na naše prljavštine, na bjelosvjetse svakako ne, jer tuđe avlije nikada nisu bile predmeti naših interesovanja.

I naravno dođosmo do mene i moje životne klackalice. E tu se dalo mnogo toga za reći, a najbolje bi bilo samo me dobro išamarati. Mada sada nema baš neke “vajde”, ali bar da se izgovori na glas.

Znate, ja sam od onih koji čitav život vjeruju u ljubav i ljubav mi je uvijek bila pokretač svega. Čini taj balans za koji kažu da je svojstven vagama. 

Ljubavi mi nikada nije falilo, ali moje poimanje ljubavi se je kosilo sa mojim izborima. U konačnici uvijek imate neke dijelove djetinjstva i vjerovatno odgoja koji vam ne dopušta ili nije dopuštao da neke odluke prigrlite čvršće i neke stavove postavite na mnogo jače temelje. Moji su očigledno bili jako klimavi u trenucima kada su trebali biti čvrsti kao stijena.

Ipak, sve se je promijenilo kada sam se okrenula sebi, počela učiti o sebi i ljubavi prema samoj sebi. I nije to sebičnost, ne dozvolite da vas uče tome, već je to samo level up da cijenite sebe i sve oko sebe i primjetićete da su odnosi sa drugima sasvim neka druga dimenzija. Neki odnosi postaju jači, svjesniji vrijednosti istih, a neki samo nestanu. Na žalost, i to je dio procesa, ali vrijedi.

Svoj život ja trenutno mogu podijeliti na dvije etape koje su iza mene. To su tek priče moga života, lijepe, ružne, poučne i itekakve životne lekcije, posebno ponešene iz druge etape. Ali pisaćemo, polako. Treća se tek otvara i zaista nemam pojma gdje će me odvesti, ali ako me bude pratila vodi me tamo gdje sam davno trebala skrenuti. I nema to što sam na početku šeste decenije, razlog više da gazim naprijed i da sve ono sto sam potisnula negdje u sebi sada slobodno pustim. Kako se kaže godine su samo brojka, a ja sam baš primjer toga.

Znate i sami da godine nose iskustva, bar bi tako trebalo da bude. Zato se prepustite životu, planirajte, ali ne previše, već što možete u datom trenutku. Sve preko toga nas vodi u previše mozganja, a to nam ne treba. Ali svakako maštajte, jer to su dugoročni planovi koji se samo ukažu kroz ove “ne previše planove” i eto ih tu pred vama. 

Ok, morate prigrliti sve greške, sva sranja koja ste sebi sami dopustili i samo pičite. Otvorite se, volite se i smijte se. Vidjećete promjene…. Neke budu sporije od željenog, ali samo ostanite nasmijani, jer sigurno će doći baš kada im bude vrijeme.

I znate onu “Baš me briga šta će ljudi reći”, e baš tako. Samo pustite i pun gas.

Vaša S.