O odrastanju i ljubavi
Neko mi je nedavno rekao šta ti znaš, ti si odrasla na ptičijem mlijeku. Zamislila sam se. Bio je u pravu. Jesam, odrasla sam. Ali to su bila neka druga vremena, meni ljepša.
To ptičije mlijeko je imalo drugačiju vrijednost i dijelilo se sa porodicom, komšijama, prolaznicima. Tada se nije gledalo šta ko ima na sebi, koje se patike nose, ko te prati u školu i kako. Jedino što smo gledali jeste da se igramo, nakon što napišemo zadaće i ispoštujemo svoje kućne obaveze. I onda najveći problem bio je da li ćemo igrati matematike, prstića, školice ili nas ima dovoljno za između dvije vatre.
Dok ovo pišem prisjećam se tih vremena i obuzme me neka sjeta. Na trenutak bih se čak i vratila. Vjerovatno i zato što sam sve to promatrala i doživljavala očima djeteta. Djeteta koje je bilo sretno i okruženo ljubavlju. To su bila vremena druženja, pričali smo o svemu i svačemu, dijelili kocku čokolade, zajedno maštali. Možda je zato i to ptičije mlijeko bilo tako slatko.
Tada smo bili sebi veliki, a u biti bili smo tako mali, slatki, naivni, iskreni, neiskvareni. Zaljubljeni, sa onim leptirićima u stomaku i stidljivim pogledima koji traže dragi lik. Prve simpatije, osmijesi, cvijet, prvi poljupci. Prvi koraci ka upoznavanju ljubavi. Kako je tada sve bilo jednostavno! Igre, druženja, šetnja, pratnja do kuće….
Moja djeca, dok su bila manja, često su znala reči: “Ma daj mama, šta ti znaš, to je bilo u prahistoriji kada si se ti rodila” i nakon toga vratila bi se ekranu i smijala se na chatu nečemu. Jer to je sada druženje. To su sada simpatije, ljubavi, to je ta neiskvarena, iskrena mladost. Koja i nije baš.
Ja sam vam onaj stari zaluđenik koji inače vjeruje u ljubav, iako je milion noževa dobila u ledja, milion lažnih ispričanih priča u lice. Vjerujem i dalje da svako od nas ima onu svoju srodnu dušu koja je negdje čeka. Neko je nađe u mladosti, a neko nakon svih životnih faza, naravno vjerujući u ljubav. Jer ako nema vjere nema ništa, pa tako ni ljubavi.
Dok sam odrastala sebe sam uvijek doživljavala kao kraljicu. Vjerovala sam da svaka kraljica ima negdje svoga kralja koji će jednog dana dojahati na bijelome konju i nježno je zagrliti, biti tu i kada se smije i kada plače, i kada ludi i kada vrišti …. jer sve je to ljubav.
Svakako, bajka se sa vremenom širila, jer je i kraljica rasla, odrastala, gledala, učila i osjećala da mnogo toga želi i sama doprinjeti, pomoći, učestvovati u stvaranju i dijeliti sve to. Često je padala, ali se je i dizala. Nekada je imala oslonac pri padu, a vrlo često je sama to morala učiniti i nastaviti dalje. Njen kralj o kojem je maštala, uvijek ju je čuvao za ruku i bio je uz nju, hranio je nesebičnom ljubavlju i podrškom. Onaj drugi kralj, zli kralj u stvarnom životu je bio suprotnost onome čemu je ona težila. Nije je čuvao za ruku, nije ni imao vremena za nju. Smjestio ju je u zlatni kavez, obasipajući je lažnim obećanjima, pričama, poklonima, pažnjom, i dok ga kraljica gledala vjerujući svemu, on je sebe davao negdje drugo. Što je vrijeme više prolazilo, kraljica je sve više gubila vjeru u ljubav. Podigla je zidine oko sebe, svoga srca i duše i samo rijetki su imali pristup njenim odajama. Ona se polako gasila, a život je prolazio. I bajka ne bi bila bajka da jednog dana ta ista kraljica nije izašla iz zlatnog kaveza i krenula u nepoznato. I dalje je na tome putu. Vjera u ljubav se još nije vratila, ali je okružena onom drugom ljubavlju koju je uvijek imala. Ta ljubav joj je dala snagu da se usudi, da se pokaže, da se probudi. Ta ljubav joj je dala snagu da zavoli sebe, pokazala joj da vrijedi i da i dalje može ostvariti sve što želi.
I sve je u ovoj mojoj bajci bilo moguće, a i dalje je, jer vječiti romantik kao ja ne odustaje ni od bajke, a ni od ljubavi. Vremenom sam naučila da samu sebe moram upoznati, da samoj sebi priznam greške i prihvatim ih. I bilo je to, iskreno jako bolno iskustvo gdje se borite sa egom, izgovorima, i trajalo je.
Mene niko nije učio da treba sebe da volim, da upoznam svoje želje, mogućnosti, da me puste da osjetim izazove, da se suočim sa strahovima, lažima i svim onim negativnostima. Vjerovatno to tada nije ni bilo za učenja. Da je uredu da daš maksimum sebe u svemu, ali da nećes uvijek imati isti feedback. Da ćes često u svojoj priči ostati sama, da li zato sto si neshvaćena, nevoljena, nepotrebna, svejedno, ali da je i to uredu. Jer tako rasteš, tako učiš sebe voljeti, vrijednovati i biti bolja i za sebe i za okolinu.
I evo mene, u ovim mojim pedesetim, konačno sam naučila da voljeti sebe nije sebično. Uživati sam sa sobom i provoditi vrijeme u miru sa svojim mislima nije bolest, čak šta više, preporučuje se. Da sjediti u tišini je ljubav, odvojiti sat, dva, dan, pa i duže je ljubav, ljubav prema sebi. Jer od ljubavi prema sebi sve počinje. Bez vaganja i predrasuda. Onako s ljubavlju djeteta, tada znajte da ste naučili lekcije i nastavite dalje. Na pravom ste putu. Bar ja sebi jesam.
Vaša S.