Ovo je priča o mome tati
Da li ste se nekada pitali zašto postoje emocije? Zašto smo ljute, pa nasmijane, rastrojene pa sjetne, tužne? Malo volimo pa ne volimo? Da li bi sve bilo jednostavnije da ih nema? Pitam, jer ću vam pisati o sebi, svom odrastanju, sazrijevanju, o tome ko sam ja uopšte. Sve mi imamo svoje priče iz kojih vremenom prepoznate sve glavne i sporedne likove koji nam prolaze kroz život. Neki vrlo kratko, a neki ga u potpunosti obilježe..
Bilo je perioda kada sam sama sa sobom vodila konstruktivne razgovore koji vrlo često nisu vodili ni čemu, osim da dovedem sebe u poziciju da budem ljuta na sve oko sebe. Svi su mi bili krvii za moje propuste, a ja sam uvijek bila ona koja je upravu i gdje je svaka moja riječ na mjestu, neovisno o čemu se radilo.
Nakon niza životnih situacija koje su mi zadavale glavobolju, shvatila sam da niko nije kriv osim mene same i da bi mi bilo mnogo ljepše i lakše da sam ponekad poslušala i uvažila drugo mišljenje ili savjet. Ali to naravno nije moglo proći tako jednostavno..
Imala sam divno djetinjstvo. Ljetovanja, zimovanja, televizor u boji čim se pojavio. Odjeća se kupovala u Trstu, porodica iz dijaspore donosila vrhunske komade u kojima sam se osjećala kao da pripadam nekoj drugoj planeti. Nisam bila od onih koji se foliraju. Bila sam tiha,
mirna, primjer za druge kroz sve nivoe školovanja. Bez previše eksponiranja, ali svima na usluzi da pomognem. Dugo me je pratio epitet prepotentne, umišljene što je možda moja pojava i tišina uzrokovala. Znala sam dobiti i jedinicu jer je profesor prepoznao moj rad kod drugih. Oni su, naravno bili nagradjeni za moj rad sa visokim ocjenama. Sve je to sad simpatično, svi smo dobili diplome i krenuli u život.
U mojoj porodici je radio samo otac. Majka je brinula o nama. Bili smo sretni što smo imali majku koja je uz nas od ranog buđenja pa do kasno u noć. Otac je to mogao da priušti. Imao je odličan posao i bilo mu je važno da majka bude sa nama. Danas smatram da bi moja mama bila sretnija, ispunjenija i zadovoljnija kao žena da je imala svoj posao.
Sjećam se naših porodičnih ručkova, posebno kada smo brat i ja bili mali. Mama bi sve spremila i gledala na sat da bude baš onda kada otac dolazi sa posla. Sve je ovo normalno. Sve ovo su radile i rade i druge majke. Ali te sitnice… Meni je i danas u sjećanju serviran sto, prekriven sterilnom gazom da slučajno ne bi neka praška pala na tanjir. Nestvarno, ali to
je bila ljubav moje majke prema ocu.
Sve ovo što pišem se nadovezuje na naš kompleksni odnos nakon što sam odrasla i započela svoj život. Koristim riječ otac jer ” tata ” sam negdje izgubila. Ona mi je toplija, ali nema je. Otac je prikladnija riječ. Opravdava snažnu osobu i jak karatker. Ja sam imala neko strahopoštovanje prema njemu. Nikada nije ruku digao na mene, a na brata je to učinio samo dva puta koliko se ja sjećam. Brat je bio izuzetno nemirno dijete. Sad kad se sjetim nekih situacija, zaista je pravio velike nestašluke. Smatrala sam ponekad da je on bio mezimac mog oca, a ja sam bila dijete koje se desilo. Vremenom sam shvatila da to nije tako i da je to samo moj otac. On me je vodio kod svog brice na šišanje, godinama. Mama je povremeno mogla odvesti kod svoje frizerke, ali bi smo se opet vratili na isto. Vodio se izrekom ” duga kosa, kratka pamet ”. I danas mi je muka od te teorije. Bilo je tu još puno termina koji liče na
mog oca. Ne samo za mamu, brata i mene nego i za širu porodicu. Važio je za čovjeka sa svojim tabijatom.
Imala sam potrebu da pišem o ovome i njemu, da vam približim karatker svog oca jer sam ga vremenom prepoznala u sebi, što je za mene bilo užasno saznanje. Bila sam nadobudna, kruta, najpametnija. Vremenom sam postala ljuta, bijesna, ogorčena i sve ono što izjeda dušu iznutra. Ali, nije se to vidjelo na meni. Ne znam kako sam to nosila, ali jesam. Život i životne priče koje su me poklopile su sve to probudile u meni, a da ja nisam bila svjesna onog šta me čeka.
Zbog svega što mi je nedostajalo u figuri oca, dovelo me je do niza pogrešnih procjena, loših odluka i izbora. Sve moje ideje, sva moja borba da nešto napravim, da se dokažem, bila je samo potreba da se ocu dokažem. Da mu pokažem da mogu, znam i hoću. Na sav moj trud obično je govorio ”čovjek ne treba pretjerivati”. Nakon toga bi svi moji snovi nestali. Njegov pristup je mene napravio hladnom osobom. Toliko hladnom da sam znala sama sebe uplašiti načinom na koji ljude u svojoj najbližoj okolini povremeno ”srežem”. Vremenom sam naučila prepozanti momenat, izvinuti se, tražiti oproštaj i još uvijek učim. Još uvijek imam puno posla. Nije jednostavno, jer gorčina i očaj mogu pojesti dušu i samo je ugasiti da nestane, a da to i ne znate.
Moj otac je preselio na bolji svijet prije šest godina. Nakon toliko godina ja i dalje osjećam bijes i gorčinu u stomaku jer on nije bio otac kakav je mogao da bude. Nikada nas nije pohvalio, nikada nam nije dao do znanja da je zadovoljan sa onim što uradimo, uvijek su drugi bili bolji i uvijek je druge isticao.
Meni i bratu je trebao zagrljaj. Jedna lijepa riječ, osmijeh i pohvala.
Nikad neću prežaliti što nisi bio otac kakav si mogao da budeš…
E moj tata..
