Praznično pospremanje

Mjesec januar volim prespavati. Ali bukvalno. Da nema obaveza koje se zovu posao, djeca i sve ono što čini jedan radni dan, ja bih se kao i medo sakrila, ali pod dekicu, čitala, pisala, gledala omiljene filmove i serije, naravno i jela i pokrenula se sa prvim toplijim zrakama.

Ali pošto od ovakve zamisli nema ništa, osim par kvalitenih dana, posvećenih sebi nastojim upravo te dane iskoristiti u odmoru i planiranju kako zaostalih zadataka i obaveza, tako i novih ideja i mogućnosti njihovih ostvarenja.

Nova Godina je praznik koji svi volimo, koji ima neku posebnu energiju. Svi budemo euforični, sve je nekako lagano, treperimo, svi su nasmijani, vedri, puni planova, ideja, ciljeva, novih odluka. Nastojimo pospremiti predhodnu godinu i uhvatiti snažan zalet ulaskom u Novu. I tako svake godine. I ja budem u toj euforiji, jer kako znate moja djeca su velika, te nastojim da se u tom prazničnom vremenu malo više družimo. Obožavam okititi kuću, jelku, obradovati nas sviju sa nekom sitnicom, napraviti mnoštvo malih kolačića, slatkih i slanih poslastica i tako provesti dane u kućnom ambijentu sa najdražim ljudima.

Nova Godina je period u kojem sumiramo sve one loše i dobre priče. Neke su nas razveselile, neke su bile malo manje vesele, a neke na žalost tužne. Neke priče su se završile, neke tek kulminirale, a neke su se samo zagrebale. Svaka od tih priča nosi svoju težinu, da li sa ožiljcima, ili sa novim budjenjem, sve je do nas…. A ima i onih koje tek počinjemo pričati…..

Iza mene je jedna vrlo izazovna godina. Nije jedina, ali je bila mnogo drugačija. Godina u kojoj sam se, malo više sama sa sobom družila,upoznavala, izvukla iz sebe duboko potisnute, čak i zaboravljene vrijednosti, zasukala rukave i krenula u neizvijesnost.
Ako me sada pitate dokle sam, iskreno nisam ni dokle…, svugdje sam, svašta sam…letim, padam, pa opet zalet i euforija, ali radujem se svakom novom budjenju i onome što dan nosi. Nekada su moja planiranja bila dugoročna, a sada sam ih svela na dnevne, jer u jednom danu se desi mnogo toga, što bih mogla smjestiti čak i jednu kvalitetnu godinu. Nije da ne planiram nikako dugoročno, već samo nastojim sebi olakšati svakodnevnice. Mogla bih ja sada pisati o dnevnim rutinama, ritualima ili kako god da se to zove, ali kroz godine sam naučila i još učim, da dan učinim lijepim i kada to nije.

Ali ne pišem ovo radi svojih ritula, već radi jedne priče u kojoj sam upitana o željama.

Znate kako idu priče posebno kada se praznici bliže. Glavno je gdje ćeš za praznike, s kim si, jesi li na odmoru, gdje se skija….. , i tako u nedogled? Ipak, u moru razgovora, pitanja i potpitanja, konstatacija, jedno me je ubolo. Naravno metaforicki, prije bih mogla opisati kao neko blago budjenje u kojem ti shvatiš kako te većina vidi drugačije od onoga što ti u biti jesi.

Nakon praznika i par dana isključenja iz svega, vratila sam se na pitanje ili mogla bih reci konsataciju o željama, a prenijeti ću vam u cijelosti: “Nekad se zapitam za osobe npr.poput tebe koje su dosta toga lijepog u životu doživjele…da li još uvijek ima nešto za čim čezneš što želis, da kažem kao mi “obični” ljudi koji imaju dosta tih nekih želja..običnih, u smislu da nismo imali ili mogućnosti ili sreće ili nedovoljno zalaganja dobiti nešto što želimo….znači, zanima me imaš li tih nekih želja koje možda nikada nećes ostvariti, a o kojima i dan danas maštaš, zeliš ih itd…?”

Dugo sam razmišljala o načinu na koje je upućeno pitanje i na konstataciju “obični ljudi”. Uopšte nisam razmišljala o željama, već o tome kako me neko doživljava, predstavlja sebi, možda i okolini, a ja nisam ništa drugačija već obična i sa spiskom neostvarenih želja. Društvene mreže su čudo, prikaz slike opšteg savršenstva, a u biti toga je najmanje. Previše smo pažne posvetili tom “savršenstvu”, previše vremena, pa i s tim previše i pogrešnih slika stvoriili. Naravno, ovdje ne pišem o ljudima koji žive od toga, jer s te strane, mreže su idealni besplatni marketing koji, ako znaš iskoristiti, može da te vine baš daleko.

Ali da se ja vratim željama. Želje su nešto što svi trebamo imati. Nisu želje samo za malu djecu, već i za veliku, a mi smo ta velika djeca. Nikada mi nije bilo jasno kako se ljudi izgube u životu i prestanu željeti. Dozvole sebi da ono što su ostvarili smatraju dostignućem i tu stanu. Neshvatljivo, bar meni. Ja sam bila na totalnom dnu, blagom ponoru, ali nikada nisam prestala željeti i vjerovati. Uvijek sam imala megalomanske želje, zato su valjda moji uspjesi bili izuzetno žestoki, a padovi jos žesci. Mnoge sam želje ostvarila, mnoge su se izgubile i stvaram uvjete da ih ponovo podignem, ali ovaj put, zrelije, smirenije i naravno sa ogromnom dozom strpljenja, koju sam vremenom naučila da imam i da moram vrlo često povući ručnu i pričekati trenutak.

Ali nikada nisam odustala od želja, ni ti imam namjeru.

Želje su, svakako stvar izbora, nego živi želje, a neko sjedi i čeka neko čudo. A ovo znam, jer sam ja sjedila i čekala čudo, a čuda ni za živu glavu, nikako. Za čudo se trebaš pokrenuti, imati petlju, pasti, ali se i podići i tako mnogo puta da bi došao do željenog cilja. I tada osjetiš i gledaš kako ti se tvoje želje slažu, kako plešeš s njima, kako se ponovo smiješ, kako ti oči imaju onaj lijepi sjaj, a duša konačno osjeti dio spokoja, koji je negdje bio nestao. Kreneš od malih, a onda polako podižeš kriterije, nivoe….

Da se razumijemo, daleko sam ja od želja avioni, kamioni…., to me nikada nije interesovalo. Moje želje uvijek počinju i završavaju sa porodicom, a to je udoban i lijep dom pun ljubavi, razumjevanja, podrške, smijeha, putovanja, učenja…, jer tada mogu sve, kada imam taj sklad i najteže prepreke se mogu premostiti. Naravno da ima i exstremnijim želja…jer šta smo i ko smo, ako ne probudimo ono vječito dijete u sebi, a ja obožavam djevojčicu u sebi koja često “nije dobra s glavom”, ali ona me i čini drugačijom.

Zato želim i dalje svim srcem i dušom, jer život nam je dat da ga živimo i učinimo zaista lijepim. Nije jednostavno i nimalo lako, prepreke i iskustva su tu da nas učine jačim, smjelijim, a želje su tu da idemo naprijed, da rastemo, da stvaramo. Ne treba razmišljati o ishodima, kakavi će biti i kada, jer sve će biti onda kada bude najsladje, kada osjetimo u sebi rast i ushićenje.

I nema to “običan čovjek”, svi smo mi obični ljudi, samo drugačije želimo. Želje su za sve nas, male, velike, stvar je samo u nama kako ih poredamo, koji su nam prioriteri i samo naprijed. I ne smijemo se plašiti neuspjeha, jer strah nam može pojesti vrijeme, godine, a to ne možete vratiti. To ja jako dobro znam. Zato uživajte u svakom danu sa svojom kafom, čajem, čašom vina, sami sa sobom, sa dragim ljudima…, smijte se, jer smijeh hrani dušu i tijelo…jer sa smijehom plešete najljepše korake koje život čini.

I da, sanjajmo, želimo i vjerujmo….i niko sretniji od nas.

Vaša S.