Psiholog Ili Psihijatar, Da Li Nam Trebaju?

Skoro sam posjetila jedno dešavanje u gradu. Tematika jako bitna, stvarna i prisutna u našem okruženju, a o kojoj se nedovoljno priča. 

Anksioznost, termin koji se u današnje vrijeme često spominje, često se i ukazuje na mnoge psihološke promjene, mnogi rade na tome, a mnogi kritikuju ili osuđuju, a da nisu vjerovatno ni svjesni da su i sami dio istog.

I sama sam se suočavala sa svakakvim vidovima straha, ali nisam o njima pričala, jednostavno bilo me je stid.

Ja sam odrasla u vremenu gdje su termini psiholog i psihijatar bili vezani za “one” kojima “nije dobro u glavi” ili po narodski rečeno, za “one koji su skrenuli s pameću”. Nismo svi plivali u tim vodama osuđivanja i ne doživljavanja tada, ali i danas se ne može baš pohvaliti sa nekim većim shvatanjima da nam svima ponekad treba stručna pomoć. Jedina svijetla tačka jeste što se danas otvoreno priča, pišu se iskustva i na mnoge načine se nude vidovi pomoći kroz edukacije svih nivoa, ali i kroz posjete stučnom osoblju koji itekako znaju pomoći.

Međutim, ono što me je dojmilo tog dana na pomenutom dešavanju jeste prisustvo mladih ljudi. Naravno, šarolika je posjeta bila, ali interes mladih ljudi i njihovo svjesno uključivanje u problematiku je nešto što je mene lično ponukalo da pomislim da možda i ima spasa za nas. Inače, imala sam u planu provesti sat vremena jer sam imala isplaniran dan, ali ostala sam tri.  Ne možete ni zamisliti kakve su priče bile toga dana, bilo je i suza i smijeha, ali bilo je i ono najbitnije, zaključak da se sve može prevazići, mada prvi korak moramo napraviti sami. Svi oni koji se nađu u vašoj blizini tada i brinu o vama su samo dobro došli. Sve ostale i ostalo zanemarite.

Pišem ovo iz razloga, što i ja, svojevremeno, nisam obilazila struku, ni ti sam tražila pomoć. Mislim da sam već negdje napisala da me je bilo stid. I taj stid je bio dio svih mojih strahova koje sam nosila jedan duži period. O svojim strahovima sam pisala ranije i koliko su me unazadili. Nisam pisala kako sam ih prebrodila, sto neću ni sada. O tome ću svakako pisati, jer ovo je neiscrpna tema o kojoj se treba pisati, otvoreno razgovarati. Jer ne znate kome vaša priča može pomoći.

Ono što želim spomenuti, a jeste da nismo samo mi odrasli u pričama o strahovima, već i naša djeca, koja su svakodnevno na udaru, što direktno, što indirektno. I moje pitanje je da li smo svjesni toga? Da li svi razgovaramo sa svojom djecom, da li primjećujemo da su potištena, tiha, ili pak agresivna? Priznajemo li sami sebi na propuste? Jer ima ih, svi ih imamo. Ko ima djecu, svjestan je da ih nije lako izvesti na pravi put, ali da je ljubav i razumjevanje sve ono što im trebamo dati, da bi postale odrasle, odgovorne osobe, svjesne sebe. Jer to su naša djeca i naravno da trebaju biti svjesni sebe i svojih vrijednosti.

Ja sam od onih roditelja koja je svoju djecu vodila psihologu. Nije zato što sam smatrala da nešto ja ne mogu ili da nisu dobro, naravno da su dobro, već zato što su oni sami bili inicijatori toga. I jako sam ponosna na to. Dovoljno svjesni, a posebno otvoreni da to podijele. Svoju djecu sam učila i naučila da sve dijelimo, o svemu da pričamo. Svjesna sam da je nekada teret koji oni nose i dio mog tereta, što se je i pokazalo kroz niz razgovora sa psiholozima. U mnogim trenucima mi smo te terete dijelili, zajednički kanalisali da nam bude lakše, da prebrodimo sve izazove i da u konačnici duboko, snažno udahnemo i još snažnije izdahnemo i sa osmijehom lagano “gazimo” dalje.

Zato sam i pokrenula svoj blog. On je za moju dušu, otvoreni dnevnik i ne sumnjam da će neko čitajući pronaći djelić sebe u svemu. 

Mnogi imaju problem sa priznavanjem problema, mnogi imaju odbojnost, a opet ima i onih koji misle da sve znaju i da su najpametniji.

Meni u mojim životnim fazama su pomogli moji najbliži, ali ne svi. Bilo ih je koji su se nesebično dali da pomognu, ali bilo je i onih koji su se podsmjehivali. Neki o njih danas prolaze slično. 

Živimo brz život koji nam ne dozvoljava da se posvetimo maksimalno svemu što nam jedan dan nosi. I u takvim okolnostima, svjesno ili nesvjesno neko se krije u poslu, karijeri, neko u svojim hobijima, neko, jednostavno odbijajući od sebe sve, a neko smatra da je sve u najboljem redu. Nije. I nije ovo moje mišljenje, već sam samo sudionik u mnogim pričama.

Ipak, uz trud i vjeru, naravno i podršku mnogi izazovi se mogu prevazići, prihvatiti, izliječiti, kako god želite to nazvati, ali prvenstveno se trebaju priznati sebi. Odatle sve kreće. I nema tu stida, nema ni straha. I nema preko noći rješavanja. Sve ima procese i traži vrijeme. 

Ali jedno je najvažnije, a to je da ne smijemo nikada odustati od sebe. Meni lično jako bitna rečenica, jer unazad par godina, ja sam bila ta koja je bila odustala od sebe i svojih snova. 

Zato vjerujte da možete opet sve ispočetka i ne bježite od pomoći. Svima nam ponekad treba i to je sasvim prirodno, ljudski.

Vaša S.