Skale Života
Sve je mnogo lakše kada si mlad, sve je interesantnije, nepoznanice koje istražuješ, učiš, primjenjuješ.
Onda se upustiš u avanture života koje nose prve ljubavi, kasnije, druge, treće, a tako je i sa poslom, pronalaziš se, upoznaješ se, dokazuješ se. I negdje na tome putu dodje i trenutak kada osjetiš značenje porodice, zajedništva i onaj osjećaj kada si najjači, kada misliš da možeš sve. Idealan slijed životnih putanja.
Medjutim, nekada se desi da budeš izbačen iz kolosjeka negdje gdje nisi želio. U jednom trenu imaš sve, u sljedećem nemaš ništa. Ne pita tebe niko kako i zašto, ni ti iko suosjeća s tobom, jer život je to, on ide dalje, ne čeka.
Ne znam da li sam učena ili sam sama sebi usadila to vjerovanje da su padovi za neznalice, kukavice. Da su padovi i neuspjesi nešto što se ne smije dešavati, da poraz ne postoji, da je sve to samo nemoć doći do zadatog cilja. A uopšte nije tako. Voljela bih da sam tada nekada znala da je sasvim prirodno podijeliti nesigurnosti, strahove, pa i neznanje. Da je sasvim uredu pokazati bol, a ne osjećati se jadnom, bezvrijednom…., tužnom.
Ali to je život i njegove skale po kojima se penješ i padaš, a koje sam sebi biraš.
Nakon još jednog životnog kraha koji me je dobro prosuo i sasuo u paramparčad, bio je početak moga novog života. Tada to nisam znala, ali vremenom sam to priznala sebi i prihvatila. Nakon nešto manje od dvije decenije sam bila na novom početku, novoj životnoj prekretnici, na novoj životnoj skali. Nije ona vjerovatno posljednja, ali u moru padova i novih početaka, u ovom početku je bilo nešto drugačije. Mnogo je surov taj krah bio koji je iz mene izbacio bujicu nakupljenog mulja, suza, gorčine, tuge, bijesa, čitavu paletu osjećanja za koje nisam znala ni da ih imam. Gorilo je to u meni duže no što sam željela, prelijevala se je ta lava iz mene i palila sve oko mene, dok nije sve izgorilo. I onda samo osjećaj tišine, nije bilo više straha, ali nije bilo više ni samoće. Samo mir.
Zaista je život nepredvidiv. Koliko god da mi je u jednom trenutku bio živahan, konce svoga života nisam smjela prepustiti, ali srce ne bira…. Ja sam svoj život drugačije zamišljala, turbulentan da, ali ne sa ovoliko udaraca. Udarci su me usporili, previše su mi uzeli vremena. Previše sam ih dugo pustila da se igraju samnom, previše sam dugo glumila žrtvu u filmu koji sam prespavala.
A znamo da je život dat da se živi.
I ništa što već ranije nije ponovljeno u mnogim životnim pričama, ali veliko je kada se protresete i shvatite da je jedan kraj samo novi početak. Kraj jednog posla, desiće se novi, kraj prijateljstva, nije ni bilo prijateljstvo, kraj braka, veze, doći će nove, a i ne moraju… Bitan je kraj svog samosažaljena i početak upoznavanja i vrijednovanja sebe, vraćanju korijenima samopouzdanja, koje sigurno imamo, ali na životnom putovanju smo negdje izgubili, jer normalno je da se dese i gubici. Ja sam osjetila te gubitke i bilo me je jako stid. Stid priznati da sam pogriješila.
Sigurno je da je to bilo daleko od mog najboljeg životnog perioda, ali sam bar naučila mnogo toga. Sada samo mogu dodati jedno “hopla” i nastaviti započeto penjanje po skalama u svojim pedesetim bez imalo straha i stida.
Bilo je i vrijeme.
Vaša S.
