Sretan Mi Rođendan

“Sretan ti rođendan”- čestita meni moj prijatelj i dodaje, “nikako mi nije jasno zašto se rođendani slave kada si sve stariji i stariji?!”

“Jesmo, stariji smo druže, ali ja obožavam rođendane, obožavam taj dan, slavimo život, slavimo nas sve, nema veze da li je loše ili dobro, ali evo nas, tu smo i treba to da se slavi, dat nam je život i slavimo ga!” – nadovezala sam se ja, i dodala “obožavam i one porukice sa stikerčićima ili one što samo klikneš i ode čestitka sa balončićima, poklon kutijicama…. Ipak je tamo neko odvojio tri sekunde i čestitao ti. A nije morao.”

Volite li vi svoje rođendane? Ja obožavam rođendan, kako svoj, tako i rođendane svoje porodice, prijatelja… slavlja uopšte. 

Iako smo svake godine godinu stariji meni to ne predstavlja razlog zašto ne slaviti. Pa dat nam je život i on se treba slaviti, zar nije tako!?

U svome djetinjstvu ja nisam slavila rođendan, jer moj tata nije dozvoljavao. Smatrao je to nepotrebnim činom. Mama je redovno pravila tortu, rođendanski ručak, ali puhanje svjećica nije bilo dozvoljeno, ni ti kakva pompezna obilježavanja. Da li sam ikada dobila objašnjenje zašto ne može, nisam. Ni moj brat, ni ja. To je bio moj tata i to je tako u konačnici prihvaćeno.

Ali ne bih bila ja da nisam pokušala to promijeniti. 

Bila sam osmi razred i to je bila idealna prilika da se proslavi moj rođendan sa prijatelima iz osnovne škole. Kompletan razred sam pozvala, njih 36 mislim da je bilo, a možda i više. Više se i ne sjećam, jer znam da nas je u jednom trenutku bilo i 42 đaka u razredu. Mama je sve pripremila, jer je tata bio odsutan i rođendansko slavlje je moglo da počne.

I počelo je.

Dječija priča i gromoglasan smijeh je odzvanjao zidovima kuće. Naravno, i hitovi iz 80-tih su bili na repertoaru. Obožavala sam Billy Idola u to vrijeme. A zašto, to je već priča za sebe? Poklona je bilo na sve strane, ali ogromnog medu kojeg su mi donijeli, to nikada neću zaboraviti. Pola moje sobe je zauzimao i dugo je bio moj najbolji drug, dok ga tata nije razdužio.

I taman kada se je atmosfera zagrijala i pripremile svjećice, moj tata se je ukazao na kućnim vratima. Ja vam ne mogu riječima opisati njegov izraz na licu, nema slike, nema izražaja, nema ništa. Mirno je ušao, zahvalio se je na dolasku svima njima i objasnio da je njegova kćerka pogriješila. Molim lijepo, ja sam pogriješila. I zabava je bila gotova.

Ipak, torta je podijeljena i pojedena. Naravno, svjećice nisu puhane, ali torta je pojedena. A slavlje? 

Eeee, ono je bilo nastavljeno na parkingu ispred zgrade. Jedan od mojih drugova je donio iz stana ogromni kasetofon, napunili smo ga baterijama i zabavili se uz muziku, ples, smijeh i kasniji razlaz kućama, jer ujutro nas je čekala škola. 

Kakav je to bio rođendan, najbolji! I to je bila najbolja raja koju sam imala. Svi su znali kakav je bio moj tata i svi su bili spremni na sve opcije, pa i onu kada je rekao da je njegova kćerka pogriješila.

Prve svoje svjećice sam puhala sa svojih 27 godina. I to je bio prvi rođendan koji sam slavila kao da mi je bilo 7. Moj stariji sin je tada imao godinu dana, a kćerka nepunih šest i sjećam se da su se svjećice puhale nekoliko puta. Svijeća je bilo i kasnijih godina i normalno je da će ih biti još. Bar je sada jednostavno sa svjećicama, kupiš brojke, obrneš redosljed, uvijek neki nestašluk s njima možeš napraviti, ali bitno je da se puhnu:). 

Ove godine ih nisam puhala, nisam ni obilježila, jednostavno ove godine mi nije bilo to to. Bilo je još takvih godina koje su ostale iza mene. Ali ove godine je razlog drugačiji. Poseban. 

Postoje prioriteti koji ti mijenjaju životni koncept iz temelja. Nema veze što sam napunila 52 godine,  ja sam dozvolila sebi da mi se dešavaju nove stvari, novi izbori, novi izazovi. 

Ovo ne znači da sam odustala od slavlja rođendana ili puhanja svjećica. Naprotiv, slaviće se oni itekako još, i tiho i mnogo bučno.

Ove godine sam se konačno odlučula da pokrenem vlastiti biznis, da neke svoje snove počnem sanjati, da neke nove stvari učim i naučim. I ne samo ove godine, svaka naredna će donijeti nešto novo, jer realno ne mogu sve strpati u jednu godinu, iako bih željela. Ipak, mnogo je “prespavanih” godina iza mene, koje baš i nisam željela da budu takve. Ali….

I nije ovo došlo onako, odjednom. Došlo je nakon proljetnog radnog iskustva i odluke da ne vrijedi više sa budalama raditi. Uz svo dužno poštovanje.

Ali moram biti iskrena, došlo je vrijeme kada su moji najbliži stali uz mene i ja sam imala “backup” na koji mogu računati. 

I to je bio moj novi rođendan, moj rođendanski poklon od svih njih. Ja sada trebam “zasukati” rukave i opravdati njihovo povjerenje, ali i povjerenje samoj sebi. Ima tu još mnogo posla, mnogo repova, priča, onoga što se konačno treba zatvoriti, ali i novo započeti. Slavlja je uvijek bilo neovisno o povodu, a sada znam da nas čekaju još mnoga u periodu koji je ispred nas.

I na kraju, SRETAN MI ROĆKAS!!

Bio si malo drugačiji. Mnogo si bio tih za okolinu, a veoma bučan za mene. I uopšte nemam problem što slavim još jedan novi početak sa svoje pune 52 godine. Neko ide u penziju, a neko otvara nove horizonte. E ovaj drugi neko sam ja.

Vaša S.