Zašto nam smeta tuđa sreća
Često su me pitali kako mogu uvijek biti nasmijana, ljubazna, imati vremena za sve i svakoga, naći opravdanje za nečiju neljubaznost, nadmenost, istrpiti udarce i nastaviti dalje.
Međutim, nisam ništa od navedenog. Udarce sve istrpimo, u svom prostoru na način kako najbolje znamo i možemo. Naučena sam da imam razumijevanja i da svaka strana ima svoju priču. Kada odrastete, sazrijete, shvatite da te priče mogu imati pozitivnu, ali i negativnu konotaciju. Neko nosi teže, a neko lakše sve svoje strahove i traume. I sigurna sam da ćete se složiti s ovim. Jedino je upitno koliko smo mi sami sposobni procesuirati u sebi sve ono što nam život daje i da li znamo to u konačnici ispoljiti na najbolji, najhumaniji način, jer, na kraju, svi smo samo ljudi.
Ono što me je ponukalo na pisanje ovog teksta je jedna luda situacija u kojoj sam se našla ni kriva ni dužna. Ali sam bila vrlo bitan akter cijele priče.
Naime, kako svi brzo živimo, trčimo od tačke A do tačke B ili C, a nekada i više njih, vrlo rijetko se dešava a da ne napravimo neki propust. Proći pored poznanika, prijatelja, zaboravimo platiti bitan račun, obaviti kupovinu. Da ne kažem koji je datum, dan, a tek o broju neodgovorenih poruka..
Svi koji smo prisutni na socijalnim mrežama, neovisno koliko provodimo vremenu na istim, izloženi smo raznovrsnim mišljenjima za koje nismo ni pitali, ali je jako bitno da su nam data. Činjenica jeste da su mreže tu da se zabavimo, informišemo, nešto naučimo, pratimo, ali imamo i onu drugu stranu gdje su pojedinci izuzetno hrabri, britki na jeziku, ponekad vrlo degutantni, a često znaju bolje živjeti naše živote od nas samih. U ovoj priči znam da nisam sama, ali meni koja imam dovoljno godina bude nelogično kakva to “mazga” mora biti da mi se obrati sa ovakvim ili onakvim sadržajem, krijući se iza broja profila, koje nije vrijedno spominjati, ali vrlo samouvjereno u iznošenju nečega što bi trebalo da se zove mišljenje. Poštujem, u demokratskom smo društvu, sve je dozvoljeno, kao i izbor opcija ignor, block i nastavimo dalje.
Ali, poruke su samo uvod u kulminaciju, a to je kada vas presretnu na ulici i nagovore vam se svega. Ovo je već za aplauza. Vraćam se na onog glavnog aktera priče, to jeste mene, a da nisam ni svjesna bila toga.
Upravo u toj nekoj svakodnevnoj životnoj žurbi, gdje ste i u mislima na nekoliko mjesta, ostanete zatečeni kada vas nepoznata osoba zaustavi i počne vam iznositi svoje mišljenje ničim izazvana i to bez imalo uljepšavanja, kao da vam je majka rodjena. To su lekcije od odgoja djeteta, slobode izražavanja mišljenja, načinu života, ponašanja generalno, njegovanje prijateljstava, običaja, uglavnom, svega pomalo. Nakon što sam se došla sebi od blagog šoka, pitala sam svoju sagovornicu da li je završila, ali ona je tek počela, gdje sam se ja, naravno okrenula i nastavila tamo gdje sam i krenula.
Tek u večernjim satima se meni slegla sva ta bujica izgovorenih rečenica, načina obraćanja, kao i korištenog vokabulara, koji kada sam sagledala sve, zaključila da i pristaje takvoj osobi. Ne želim nikoga vrijedjati, ali je činjenica da je takvih jako puno, živimo u istom okruženju, možda imamo i iste poznanike, ali sam se samo zapitala zašto tolika zavist? Zašto toliko smeta tudja sreća, zašto smeta tudji osmijeh, zašto smatramo da je drugima bolje nego nama samima? Zašto smo postali takvi neljudi, prosti, nadmeni, egocentrični, materijalno gladni. Sa kojim pravom se smatra da osmijeh dopušta ili dozvoljava pristup?
Vjerovatno je tako jednostavnije. Jednostavnije je živjeti tudje živote i druge kriviti za svoje neuspjehe, neovisno što isti ti nemaju pojma šta se krije iza svakog uspjeha, koliko rada i odricanje, padova, pa novih dizanja. Šta nosi osmijeh i koliko ga je teško sačuvati.
Ovakve osobe to ne mogu ni znati, jer njihov ego im ne dopušta da se otvore toliko široko nego ostaju u svome mikro okruženju i smatraju da su pokupili svu pamet svijeta. Neka su, ja ih tu ostavljam i idem dalje sa osmijehom na licu i uživanju kako u svojim tako i u tudjim uspjesima, sreći, ma kolika bila. A sve to mogu zato što mi je sasvim dobro sa samom sobom i sa svim svojim (ne)uspjesima. Treba i to znati.
Zato dragi moji živite svoju istinu, prihvatite je, neka vam bude dobro u vlastitoj koži i smijte se. Sve je mnogo ljepše i lakše. Znam to, naučila sam….
Vaša S.
